Treba li doista Plenković postati ovdašnji Louis XIV.?

Vrijeme potrebno za čitanje - cca 7 min.

Ludilo gomile protiv hrvatskoga predsjednika Zorana Milanovića.

Polemike između predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i njegovih oponenata dobro su uzburkale našu javnost. Pri tomu mislim, prvo na konglomerat svega, svačega i ničega (Tomislav Tomašević, Rada Borić, Darija Orešković, Marijana Puljak, Sanja Sarnavka, B.a.B.e, Gongovci, pravobraniteljice za pitaj Boga čega sve ne, civilne udruge i još poneke persone i partije željne slave.

Svi oni nešto galame, viču, laprdaju, performiraju, napadaju druge a ne rade ništa. Bogu kradu dane i troše novce osiromašenog hrvatskog naroda, no dobivaju oni i iz nekih međunarodnih fondova?! Što osim naricanja i lupetanja stoji iza te prazne hrpe ispolitiziranih osoba, koje su sretne da se stalno pojavljuju pred TV ekranima, na stranicama dnevnih i tjednih novina u kojima čovjek ionako ništa pametno više ne može pročitati. Ali, za njih se čuje, za njih se zna, one imaju rejting u javnosti, one se pozivaju u radijske i TV emisije u kojima prosipaju bjelosvjetske mudrosti. Sve znaju o politici, ekologiji, ekonomiji, zakonodavstvu, demografiji, spolu, rodu, identitetu, religiji, crkvi, jeziku, pravdi i krivdi, rješavanju svjetskih problema, kulturi i umjetnosti…

Dok se ozbiljan i pristojan svijet temeljito priprema da bi dobro ovladao nekom temom, ponekad i cijeli život, one sve znaju, za sve su kompetentne, o svemu imaju mišljenje i stav – i ne daj Bože da se s njima ne slažete. To gore po vas. Dobit ćete hrpu etiketa. Da samo etiketa! A onda nastupa hrpa antihrvatskih medija, novinarske klateži.

Za one koji se detaljnije žele upoznati s tim konglomeratom – nazovi pameti i mudrosti, netolerantnosti, mržnje i lijevo radikalnog aktivizma preporučujem, nakon Čudne smrti Europe, novu uspješnicu Douglasa Murraya: Ludilo gomile (Puls, Zagreb, 2020.), i Zašto liberalizam nije uspio, Patricka J. Deneena (Verbum, Split, 2020.). Sve će vam biti jasno. Ovoj prvoj skupini Milanović je rekao što ih ide. I to veoma blago i obazrivo. Moja malenkost se ne bi toliko bavila ovom skupinom jer je potpuno beznačajna. Ali glasno organizirana od drugih! Nešto poput svojevremenog laprdanja i cirkusiranja pripadnika političkih stranaka Živi zid ili Orah koji su s vremenom pokazali o kakvom se štofu radi. Pluskvamperfekt. Danas je to ovom narodu jasno, ali ih je taj isti narod pretvorio u treću političku stranku.

Koliko treba vremena našem narodu da odvoji žito od kukolja? A žita sve manje! Odgovornost za nasilje ovoga konglomerata u javnosti snose urednici medija, novinari, mnogi od njih jednako ideologizirani i tendenciozni, ali također znalci o svemu. Ali toj skupini valja priznati umješnost u razumijevanju da se ozbiljnim poslom, znanstvenim i stručnim (za što pojedinci iz ove skupine imaju kapaciteta), ne može daleko dogurati. I postati slavan i čuven. Bolje se ostaviti takva ćorava posla a prihvatiti se unosnog političkog aktivizma. I pljuj uzduž i poprijeko! Doći će Soros i k nama!

Drugom vrstom oponenta predstavio se politički filozof, ili bolje rečeno politički agitpropovac, dr. Žarko Puhovski. Njega je Milanović nazvao drukerom, cinkarošem, naški špijom (op.a.) ništarijom, sudionikom montiranih političkih presuda koje su se vodile po nalogu ondašnjeg Titina sluge za Hrvatsku, dr. Vladimira Bakarića, zvanoga Svileni, 1972. godine. Oštro. Ali, kako kaže predsjednik, to nije sve. Postavljam sebi i javnosti pitanje: je li predsjednik govorio istinu, poluistinu, je li lagao kako bi obmanuo javnost. Po mojem skromnom mišljenju, poznavajući tog agitpropovca iz 1971. i 1972. godine i njegova djela iz kasnijih godina, predsjednik nije lagao. Dapače, hrabro je progovorio o nečemu o čemu civilizirani i demokratski svijet ne bi smio šutjeti.

U Njemačkoj, nakon rušenja berlinskoga zida, takvima poput ovoga agitpropovca strogo je zabranjeno sudjelovanje u javnosti, napose na sveučilištu. Ali, Milanović nije sve rekao. Glede Hrvatskoga proljeća potvrdio je sramotnu ulogu tog bezosjećajnog čovjeka kojemu ništa nije sveto da svjedoči protiv svojih profesora i kolega studenata. Mi koji smo u to vrijeme sudjelovali u studentskom štrajku i studentskim zborovima na tadašnjem “Fakultetu političkih nauka”, ali i na drugima, iz prve smo ruke vidjeli o kakvom se zloduhu radi. Sjeća li se taj cinker sudbine svojih i naših profesora? Pitaju li ga novinari nešto o tomu kada ga zovu u svoje emisije?

Nadam se da će na znanstvenom skupu koji će se iduće godine održati u Zagrebu na temu 50. obljetnice Hrvatskoga proljeća biti riječi i o takvima! Ali, što još predsjednik nije rekao? A trebao je. Samo taksativno. Kada su se u našoj Domovini vodile borbe na svim frontama, kako bi se izbjeglo velikosrpsko divljanje i ratni pohod barbara s Istoka – iz Srbije i dijelova Hrvatske, naš politički filozof, zajedno s Miloradom Pupovcem, (danas Plenkovićevom partneru!), žustro 1990. radi na osnivanju UJDI-ja (Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu) protuhrvatske političke stranke koja se trebala suprotstaviti volji hrvatskoga naroda za svojom slobodom i svojom državom. UJDI i Puhovski sa svojim istomišljenicima zalagali su se za opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda u tamnici naroda u kojoj nitko, osim Srba, nije htio više živjeti? Osim Žarka, Milorada i njima sličnih.

Po završetku Domovinskog rata politički filozof cinka Hrvatsku pred Haaškim sudom. Kao svjedok Tužiteljstva Haaškog tribunala sudjeluje u sudskom procesu protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Haaški tribunal je odbacio svjedočenje Puhovskog o broju žrtava nakon operacije hrvatske vojske Oluja. Koliko se sjećam, Haaški je sud priznao 42 takve civilne žrtve, dok je Puhovski u optužbi spominjao oko 700?! Sve je to politički filozof pripremio u knjizi Vojna operacija Oluja i poslije, koja nema nikakve veze s političkom filozofijom, kojom se on tobože bavi? Političku filozofiju je tada ostavio po strani. Važniji mu je bio ostanak Hrvata u jugoslavenskoj tamnici naroda. Ne zaboravimo da je taj cinker, kako ga dobro detektira predsjednik države, zastupao tezu kako su tobože Franjo Tuđman i Slo0bodan Milošević, između Hrvatske i Srbije, podijelili BiH?!

Naposljetku, taj politički filozof u zadnjih 30 godina hrvatske samostalnosti nije znanstveno ništa napisao, objavio neku vrijednu knjigu, osim spomenutog pamfleta protiv Republike Hrvatske, već se smucao po ustanovama, poput Hrvatskog helsinškog odbora, financiranoga iz različitih fondova. U javnosti su spominjani Sorosevi lihvarski i pljačkaški stečeni dolari. Ali, i po ovdašnjim medijima, kao komentator, politički mudrac i procjenitelj događaja. Uglavnom, promašenih i šupljih, kako s pravom ukazuje Milanović. Taj tobože neovisni politički analitičar. Obzirom na prošlost i sadašnjost možete misliti – neovisni?! Kao i oni koji ga pozivaju u svoje medije.

Kao autor ovoga teksta ne pripadam poklonicima političke ideologije predsjednika Republike Zorana Milanovića. Nešto sam o tomu pisao a napose o štetnosti ideologiziranja uloge jugoslavenskog komuniste Ivice Račana u povijesti ovoga naroda i samoga SDP-a. (Prigodom 125. godišnjice nastanka hrvatske socijaldemokracije – Račanovo, Milanovićevo i Bernardićevo predsjedanje sadržajno obnavlja i nastavlja Titovu jugoslavensku politiku,2019.) I ne slažem se s mnogim njegovim političkim idejama i postupcima. Većinom. Ništa ne znam za njegovo eventualno sudjelovanje u aferi Janaf, što mu se otvoreno ili prikriveno pripisuje. Ili ga se na neki način, s pravom ili ne, zbog nečega ucjenjuje i odstranjuje?! Ne znam.

No, prateći kanonadu otrovnih strijela iz svih antihrvatskih busija, izniklih iz ropotarnica propalih podvrsta staljinističkog sustava, preobučenih u zelene i šarene boje, liberalnog propalog projekta, smatrao sam da trebam poduprijeti predsjednikove stavove. Napose bih mu čestitao na hrabrosti i odlučnosti da se otvoreno i argumentirano suprotstavi ovom ludilu gomile koja je preplavila ovdašnje medije, društvene i političke strukture, civilne i ostale, brojne nepotrebne udruge koje troše teško stečeni novac sve manjega broja zaposlenih. I odgovor komentatoru – političko medijskom arbitru Puhovskom, koji je trebao biti lustriran i otjeran u ropotarnicu povijesti pred 30 godina. Da nema potporu i debelu kožu, kako kaže naš narod, i sam bi otišao.

Predsjednik je rekao, kako se to kaže, popu pop, bobu bob! Žao mi je da to nije i ranije učinio. Vidim također da je razapet i od strane Plenkovićevih medija koji su mu navijestili svojevrsni križarski rat. Ali i iz njegove Partije koja nikada nije bila hrvatska socijalno-demokratska stranka, već i danas titoističko-jugoslavenska. S novim šefom Peđom Grbinom, koji je već nagovijestio blisku suradnju s onim konglomeratom s početka članka, njezin radikalno titovsko – jugoslavenski karakter će ojačati. Ojačan s konglomeratom! Ništa tu nema hrvatskoga. Samo statistički koji postotak rođenjem Hrvata. Poput Željka Kolara, neuspješnog graditelja Titinih kumrovečkih dvora – najvećem zločincu nad hrvatskim narodom i Hajdaša Dončića!

Ne znam razumije li to danas Zoran Milanović? Žele ga ostaviti samoga na brisanu prostoru. I jedni i drugi. Ali, znam da tom liberalnom i lijevo radikalnom aktivističkom ludilu gomile pripada više sâm Plenković, nego Milanović, i da mu je u svevlađu prema načelu Louisa XIV. – Država to sam ja – Milanović jedina prepreka. Ali sam i duboko uvjeren da je Milanovićevo domoljublje iskrenije i poštenije (usprkos svemu) od Plenkovićeva lažnog demokršćanstva i tobožnjeg hrvatskog domoljublja. To dobro znadem i po obiteljskom odgoju jednoga i drugoga. Vjerujem da ne griješim. Doista ne bih pomislio da ću ikada dati potporu Zoranu Milanoviću. Zbog puno toga. A ipak to činim. Danas. S razlogom.

Napisao: Mijo Ivurek

Izvor: hrvatski-fokus.hr

Neka im je vječna slava! Vama poštovani Dragovoljci i istinski branitelji, veliko hvala!

ISTINA & DOMOVINA!

image_pdfimage_print
5 12 glasova
Ocijenite članak
Želite primati obavijesti o novim komentarima ili odgovorima na vaše komentare?
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare